Sinergija

Danas mi je četrdeseti rođendan i odlučila sam da podelim sa tobom 4 lekcije o perfekcionizmu koje sam naučila za svojih 40 godina života.

 

Kada kažem perfekcionizam, mislim na specifičnu sklonost kojom se vodimo u životu, a koja se ispoljava kroz zahteve prema sebi, drugima i svetu u kom živimo.

 

 Moram sve raditi bez greške, dopasti se drugima i svet oko mene mora da bude po mojoj meri i ako je moguće maksimalno predvidiv.

 

Prva lekcija – ne možeš kontrolisati budućnost koliko god da misliš da je planiranje veština uspešnih ljudi!

 

Iako sam odrasla u Sarajevu, svoj deseti rođendan dočekala sam u Novom Sadu, što nikako nije bilo u planu mojoj porodici. Rat koji nas je zadesio naučio me je prvu važnu životnu lekciju – stvari se dešavaju mimo naše volje i planova.

 

Što smo teža iskustva u životu imali, to je veća šansa da smo razvili perfekcionistički zahtev ka drugima i ka životu. Moguće je da veruješ da ljudi moraju da se ponašaju na fer i pravedan način i da svet generalno treba da bude jedno pristojno i bezbedno mesto za život.

 

Ako su ti se u toku odrastanja desile stvari kako što su gubitak bliske osobe, selidba, razvod roditelja, povrede i traume koje su te navele da izgubiš poverenje u bliske ljude i svet oko sebe, vrlo je verovatno da je perfekcionizam tvoj način da se braniš od nebezbednog sveta.

 

Čak i ako ti se ništa od navedenog nije desilo, moguće je da su poruke od strane bliskih ljudi u tvom odrastanju ili njihova ponašanja bila takva da su se kontrola i visoki standardi veoma vrednovali, a ti si ih „štreberski“ preuzeo/la. Cena koju danas plaćaš za to su nedostatak opuštenosti, radosti i spontanosti.

 

Perfekcionističko uverenje svodi se na privid da možeš da kontrolišeš šta će ti se desiti, da ako pažljivo planiraš i projektuješ svoj život, nikada se neće desiti greška ili nešto slično poput onoga što te je u prošlosti povredilo.

 

Ne znam da li ćeš ovim stavom uspeti da sprečiš zamišljene katastrofe, ali ono što ti sigurno mogu reći je kako ćeš živeti, ako se ne odrekneš ovog zahteva.

 

Ukratko, živećeš sutra!

 

Danas za tebe neće postojati, jer sutra može da se desi ta zamišljena katastrofa (koja se najčešće zapravo ne desi), a ti moraš spremno da je dočekaš i danas za nju moraš da smisliš strategiju.

 

Odmor, dokolica, opuštanje i dosađivanje za tebe neće biti opcija.

 

Propustićeš da spoznaš kreativnost u svom životu koju otkrivamo onda kada se odmaramo, uživamo i dosađujemo, a to nam potvrđuju najnovija saznanja iz neuronauka.

 

Nećeš umeti da budeš sa bliskim ljudima u svom okruženju, da STVARNO budeš sa njima, da praktikuješ prisutnost, povezanost i bliskost.

 

U tvom životu neće biti spontanosti. Nećeš moći danas da odlučiš gde ćeš sutra biti i šta ćeš raditi. To za tebe neće biti opcija, jer ti je ceo život isplaniran u agendi.

 

Propustićeš da saznaš nove stvari o sebi, veštine koje imaš i darove koje nosiš sa sobom. To su sve one osobine o kojima saznajemo iz hobija, „vannastavnih“ aktivnosti kojih nema u našem kalendaru, a u koje se ne upuštamo baš zato što ih nismo planirali.

 

Propustićeš da se zabaviš i smeješ jer te stvari se dešavaju onda kada smo u „sada i ovde“.

 

Planiramo iz straha od svega što zamišljamo da bismo mogli izgubiti sutra, toliko da ne vidimo šta je sve to što gubimo danas.

 

Gubiš ono jedino što ti stvarno pripada, a to je sadašnji trenutak u koji možeš, pored svih svojih poslova, da smestiš druženje, zabavu, kreativnost, spontanost i bliskost.

 

I zato živi danas, koliko god to možeš jer mnoge stvari nisu pod tvojom kontrolom.

 

Pronađi neki svoj ritual u kom možeš da budeš u sadašnjem trenutku. Ja sam ga prvi put spoznala ispijajući kafu u avionu. Shvatila sam da sam tada istinski povezana sa sadašnjim trenutkom. Za mene koja sam dugo živela sa prividom da toliko toga mogu da kontrolišem, vožnja avionom je iskustvo u kom potpuno puštam kontrolu.

 

Ne postoji ni prošlost ni budućnost, samo ta kafa i avion kojim ne upravljam ja.

 

Nađi svoj prvi ritual ovog tipa i nastavi da vežbaš. 🙂

 

Druga lekcija – Ne možeš biti po meri drugih, ali možeš biti po meri svojih vrednosti

 

Svoje dvadesete provela sam pokušavajući da se uklopim u sredinu i u društvo kom nisam pripadala. Teško je izgraditi osećaj pripadnosti kada se upoređuješ sa drugima, a ja sam radila upravo to.

 

Kada sam naišla na objašnjenje socijalnog upoređivanja u knjizi „Atlas of the heart“ od dr Brene Braun, moje dvadesete su mi odjednom postale mnogo jasnije.

 

Socijalno upoređivanje prema ovoj autorki je pokušaj da u isto vreme budemo isti kao drugi, ali bolji od njih. To je težnja da se uklopiš sa jedne strane, ali istakneš sa druge, umesto da jednostavno budeš to što jesi i da poštuješ druge jer su svoji i autentični. Socijalno upoređivanje je svojevrsni paradoks jer predstavlja konformizam i takmičenje u isto vreme.

 

Tvoji razlozi zbog kojih se osećaš neadekvatno ili neuklopljeno mogu biti različiti od mojih, ali ono gde možemo biti slični je način kako se sa tim nosimo.

 

Što se više osećaš da ne vrediš ili da ne pripadaš, to su veće šanse da ćeš se puno truditi da sebi i drugima dokažeš suprotno.

 

Možda ćeš na određenim poljima ulagati veliki napor da uspeš i kroz uspeh sebi dokažeš da vrediš. Možda će ti to pomoći da ostvariš određene akademske ili poslovne ciljeve, ali treba da znaš šta ćeš na tom putu izgubiti.

 

Zahtevajući da se dopadneš drugima i uklopiš u njihov svet, zaboravićeš na sebe i ono što je tebi važno.

 

Misleći da ti od tuđeg odobravanja zavisi život, ponašaćeš se snishodljivo, izveštačeno, neiskreno, nabacićeš masku „kul“ osobe i niko te neće istinski upoznati.

 

Vodeći se imperativom da od tuđeg prihvatanja zavisi tvoja vrednost, možda ćeš se ponašati agresivno i navalentno kako bi ostvario/la cilj, a zapravo ćeš postizati suprotno, jer ljudi uglavnom ne vole agresivne i nametljive osobe.

 

Ako te neko zavoli, duboko u sebi ćeš znati da nisu zavoleli pravog tebe, nego masku koja te lažno predstavlja.

 

Paradoksalno, iz silne želje da budeš prihvaćen i voljen, ponašaćeš se na neautentičan način, koji ćete ostavljati baš u toj poziciji od koje bežiš – ostajaćeš sam i nepovezan sa drugima.

 

Jedini izlaz iz ovog začaranog kruga je prihvatanje sebe i sopstvene ranjivosti i razumevanje onoga što je tebi suštinski važno. Znam da je to lakše reći nego uraditi, ali evo jedne stvari sa kojom možeš da počneš.

 

Pronađi jednu osobu od poverenja i ispričaj joj svoju priču. Od početka do kraja, od prve stvari koja te je ranila do tačke u kojoj si sada.

 

Naš doživljaj neadekvatnosti je kao gremlin u mraku, dok ga krijemo on opstaje. Kad ga izložimo svetlosti, on umire. Jedini način da tvoja priča izađe na svetlost dana je da je sa nekim podeliš, a onda će i osećaj neadekvatnosti proći.

 

Znam da je teško, ali je neverovatno dragoceno.

 

Kada nas prvi put neko istinski vidi i čuje, kada u tuđem pogledu uvidimo da je naša priča ok i da smo mi ok, prestaje svako upoređivanje i takmičenje sa drugima.

 

To je trenutak kada spoznamo da je naša priča deo opšteg ljudskog iskustva i da smo međusobno mnogo sličniji nego što mislimo. To je ujedno i prvi korak u prihvatanju sebe i svoje ranjivosti.

 

Treća lekcija – Taman kad pomisliš da nemaš nijednu adikciju ispostavi se da si navučen/a na postignuće. Da, perfekcionizam je adikcija!

 

Svoje tridesete provela sam učeći kako da budem majka i preduzetnica. Iako nije bilo lako balansirati između ove dve uloge, nije mi išlo loše. U dvadesetim sam naučila da ne moram biti po meri drugih, ali da mogu biti po meri svojih vrednosti. Rane tridesete su mi pomogle da razumem koje su to moje vrednosti. Nakon jedne psihološke procene zvane „Hogan inventar ličnosti“ dobila sam grafički prikaz svojih motivatora.

 

Ono što sam do tada intuitivno znala, sada sam mogla videti na grafikonu – tri ključne vrednosti koje su me vodile kroz život: altruizam, postignuće i priznanje. Volela sam da pomažem ljudima, da budem uspešna i priznata u tome što radim. Neki bi rekli da je ovo sjajna kombinacija osobina jedne preduzetnice.

 

Danas kada vratim film 10 godina unazad, shvatam da sam volela sve što sam radila i sve sam to i želela da radim. Psihoterapija, koučing, koučing edukacija, programi psihološke podrške za organizacije, kongresi i konferencije, podkasti i slično, sve su to bile stvari u kojima sam uživala. Učila sam kako da balansiram svoje poslovne ambicije i porodične obaveze i to nije bilo nimalo lako, ali je delovalo kao da uspevam.

 

Sećam se da sam u jednom trenutku pomislila kako je sve na svom mestu. Razvila sam biznis, provodim kvalitetno vreme sa svojom ćerkom, imam dobre odnose sa svojom porodicom i prijateljima. Taman kad sam sam pomislila da živim u skladu sa sobom i svojim vrednostima, kada sam htela (sebi i drugima) da se pohvalim kako živim izbalansirano i zdravo, bez poroka, ispostavilo se da sam zapravo navučena na postignuće.

 

Ova adikcija uvukla se u moj život neprimetno.

 

Težnja ka postignuću je u našem društvu veoma poželjna i često se ispoljava kroz osećaj „neizdrža“ kada ne radimo i ne spremamo novi poslovni projekat.

 

To je onaj osećaj od kog bežiš tako što se zatrpavaš novim poslovima, a za to još i imaš sjajnu racionalizaciju – radiš nešto što je u skladu sa tvojim vrednostima. Jedini problem u celoj ovoj jednačini je to što je ovo takođe manifestacija perfekcionizma, koji se u ovom slučaju ispoljava u vidu adiktivnog ponašanja.

 

Perfrekcionizam o kome ovde pričam je stav da moramo postizati uspeh i kao takav predstavlja adikciju. Zašto mislim da je adikcija?

 

Svako adiktivno ponašanje motivisano je težnjom da izbegnemo neprijatna osećanja. Neizdrž koji spominjem, ako bismo malo bolje artikulisali, predstavlja sledeće: „Ako radim sve savršeno i postižem uspehe mogu da izbegnem ili umanjim osećaj neadekvatnosti“.

 

Osećaj neadekvatnosti je to od čega bežiš uveren da svaki put kada ostvariš svoj cilj ujedno potvrđuješ i svoju vrednost.

 

Ovo je možda jedna od najtežih lekcija o perfekcionizmu koju sam spoznala. Kako sam već napomenula, u dvadesetim sam naučila da ne moram da se dopadnem drugima, ali ono što mi je promaklo je uverenje da moram da se dopadnem sebi, a moji standardi dopadanja su bili previsoki i uglavnom su se odnosili na postignuća.

 

Umesto da preispitamo logiku uslovnog prihvatanja sebe, ulažemo dodatni trud i stremimo ka novom cilju koji će nam konačno potvrditi da je sa nama sve ok. Još samo taj sledeći projekat da ostvarim ( zaradim još _____ upiši svoju cifru, kupim _____ upiši šta, masteriram, doktoriram, dobijem unapređenje ili bolju platu) i onda ću znati da vredim.

 

Ali posle toga, čak i kada ostvarimo cilj, lestvica se diže i rađaju se nove aspiracije. Nastavljaš da bežiš od sebe i da se ponovo dokazuješ.

 

Verovatno ćeš puno postići održavajući ovu adikciju, ali evo šta ćeš izgubiti. Za razliku od popisa stavki u prethodnim lekcijama, ovde postoji samo jedna stavka. Izgubićeš sebe.

 

Zaboravićeš ko si kada ne postižeš sve te uspehe. Vodićeš jednoličan život, a tvoj identitet svodiće se na jednu, maksimalno dve životne uloge.

 

Jedini način da se odupreš ovoj adikciji je da odsediš neko vreme sa svojim osećanjem frustracije i neadekvatnosti i naučiš sebe da zagrliš.

 

Ono što je meni pomoglo na ovom putu je razgovor sa svojim unutrašnjim detetom. Zamislila sam kako u meni čuči jedna devojčica kojoj ne dam da se igra i zabavlja, već koju stalno teram da radi domaći zadatak i sprema se za školu. Malo po malo, naučila sam da primetim kad je umorna i kada joj treba predah, zabava i razonoda.

 

Slagali su nas da je uspeh životno važan.

 

Mnogo je važnije da se odmoriš i budeš sa sobom. Kada to naučiš i uspesima ćeš se više radovati jer oni neće biti beg od sebe, već nešto što zaista radiš u skladu sa svojim vrednostima.

 

 A vrhunska vrednost od svih vrednosti, koje na žalost nema u inventarima ličnosti, je tvoja lična dobrobit.

 

 

Četvrta lekcija – Tvoje telo nije još jedan projekat koji traži usavršavanje. Umesto da se pitaš šta izgled tvog tela govori drugima, zapitaj se šta osećanja iz tela govore tebi.

 

Svoj četrdeseti rođendan dočekala sam sa viškom kilograma.

 

Perfekcionizam po pitanju fizičkog izgleda je postao norma u savremenom društvu. Opterećeni smo svojim telom. Vagamo ga, mažemo, masiramo, ubrizgavamo u njega sve što obećava da ćemo sačuvati mladost i fizičku lepotu. Na svoje telo gledamo kao na neki predmet koji treba brusiti i usavršavati da bio bio prijatniji drugima dok ga gledaju.

 

Baveći se opsesivno svojim fizičkim izgledom, izneverićeš sebe na nekoliko načina.

 

Nećeš upoznati svoje telo kao dom u kom živiš, već kao još jedan projekat koji treba da „zategneš“.

 

Više ćeš verovati standardima lepote koji su ti nametnuti, nego osećaju da je tvoje telo lepo, možda i sa nekoliko kilograma više.

 

Baveći se svojim izgledom spolja, propustićeš da naučiš šta ti telo poručuje iznutra.

 

Osećanja ti mogu poslužiti kao putokaz ka onome što ti je važno, ali samo ako ih osvestiš. Prvi korak u tome je da osluškuješ svoje telo, pošto se naša osećanja izražavaju i kroz telesne reakcije.

 

Ovo je jedna od najvažnijih lekcija koju trenutno učim o emocionalnoj pismenosti. Svaki osećaj u telu mi šalje poruku o tome šta se dešava u mom emotivnom životu.

 

Ljutnja mi govori da su moje vrednosti i granice narušene, da neko ulazi u moj prostor bez dozvole. Tuga mi kaže da sam izgubila nešto što mi je važno i da je potrebno da budem pažljiva i saosećajna prema sebi. Strah me podseća na preteće situacije kojih moram da se čuvam. Osećanje krivice mi ukazuje na to da sam se ponašala na način koji nije u skladu sa mojim moralnim načelima.

 

Osećanja me usmeravaju ka onome što mi je važno i svako od njih mogu da naučim da čitam i razumem ako se pažljivo zagledam u signale koje mi šalje telo.

 

Čitam postove na mrežama o neverbalnoj komunikaciji i tome kako treba da stojim ili sedim da bih poslala adekvatnu poruku svom sagovorniku, pronalazim savete koliko tačno kojih namirnica treba da unesem u telo, koje vežbe da radim da bih došla do savršene figure. Slika o telu je važnija od samog tela.

 

Tvoje telo nije još jedan projekat koji traži usavršavanje. Umesto da se pitaš šta izgled tvog tela govori drugima, zapitaj se šta osećanja iz tela govore tebi.

 

Prvi korak u tome može biti da izbaciš vagu za merenje težine. Osim ako iz zdravstvenih razloga nije neophodno da smanjiš telesnu težinu, vaga ti suštinski ne treba.

 

Pogledaj se u ogledalo, zaboravi na sve nametnute standarde, postove na mrežana, savete nutricionista i personalnih trenera.

 

Pogledaj sebe očima početnika, nekoga ko ne zna sve (tuđe) preporuke o savršenom telu.

Pogledaj sebe i kaži šta ti se na tvom telu sviđa i vežbaj to svaki dan.

 

Još jedna stvar za kraj

 

Perfekcionistička uverenja kojih se držiš zapravo nisu tvoja i nije tvoja krivica što ih imaš.

 

Vreme je da ih vratiš tamo gde pripadaju. A pripadaju prošlosti i ranim iskustvima, porukama koje su nam plasirane o tome kako je životno važno dopasti se drugima, biti uspešan, lep i zauvek mlad.

 

Niko od nas ne bi sam izabrao da razmišlja na ovaj način jer je prevelika cena koju plaćamo kada izneverimo visoke perfekcionističke standarde. Ne bi sebe forsirali da sve znamo unapred, da budemo po tuđoj meri, bez dozvole na nesavršenost. Samo smo dobro naučili tuđe standarde, a sada je vreme da se odučimo od njih i izgradimo one koji su po našoj meri.

 

I zato mislim da je vreme da sve ovo vratimo tamo gde i pripada, roditeljima i drugim autoritetima kojima smo slepo verovali, filmovima, časopisima, društvenim mrežama i svim ostalim oruđima koja su nam oduzela pravo na običnost i nesavršenost.

 

Perfekcionizam koji te vodi kroz život je zapravo filozofija preživljavanja. Pokušavaš da preživiš zamišljene katastrofe, neodobravanje od strane drugih, neuspehe i svoje fizičke nesavršenosti. Ima sigurno i drugih stvari od kojih te perfekcionizam navodno čuva, ovo su samo one koje ja prepoznajem u svom iskustvu i iskustvu svojih klijenata.

 

Pošto sam nepokolebljiva u svojoj misiji da pomognem ljudima da žive spontanije i rasterećenije i da se oslobode stega perfekcionizma, zamoliću te jednu malu stvar.

 

Napiši mi šta ti je u ovom tekstu koristilo, da li ti je neka misao bila od posebnog značaja?

 

Ako znaš nekoga ko sebe tiraniše sličnim uverenjima, prosledi mu ovaj blog.

 

Svetu je potrebno više ljudi koji idu kroz život koji nije samo puko preživljavanje.

 

Rečima književnice Maje Angelou „Moja misija u životu nije samo da preživim, već da napredujem i da to uradim uz malo strasti, malo saosećanja, malo humora i stila“.

 

Pomozi mi da za svoj rođendan ovu misiju sprovedem u delo i podeli ove 4 lekcije sa perfekcionistima u svom okruženju.

 

Mia Popić, psihoterapeutkinja