Sinergija

Samoefikasnost predstavlja ključni koncept Bandurine teorije socijalnog učenja kojim se u praksi bavim osnažujući svoje klijente, dok ga ujedno i akademski istražujem kroz doktorsko istraživanje koje trenutno osmišljavam. Radi se o veri u sopstvene sposobnosti da ostvarimo zadate ciljeve, a ključi izvori razvoja ovog mehanizma su inspirativni uzori, lično iskustvo, usmeravanje i osećanja.

 

Iz tog razloga, ova četiri principa su okosnica mog psihoterapijskog i koučing rada. Nastojim da svojim klijentima budem inspirativan kouč, podstičem ih na nova iskustva, usmeravam kroz feedback i kreiram bezbedno okruženje u kom se mogu osećati prijatno. Iz ova četiri principa proističe i moj koučing model koji sam koncipirala na sledeći način.

 

Inspirativni uzori su ranjivi i hrabri

Dok sam radila na sebi i usvajala principe racionalno-emotivno-bihejvioralne terapije (REBT), primetila sam koliko je važno da psihoterapeut ili kouč dozvoli da ga klijenti „vide“, zbog čega se na suptilan i obazriv način služim principima samootkrivanja. Među brojnim tehnikama koje sam koristila u radu sa svojim klijentima, možda najdelotvornija stvar koju sam mogla da učinim jeste da dopustim sebi da pred njima budem samo ranjivo i pogrešivo ljudsko biće. Da bih uspela, morala sam, pre svega, dosta da radim na tome da dozvolim sebi da budem ranjiva, tj. da spoznam da ranjivost predstavlja najprecizniju meru ljudske hrabrosti. Za mene je inspirativan uzor, recimo, dr Brene Braun (Brené Brown), koja me je upoznala sa anatomijom ljudske ranjivosti. Braun ranjivost definiše pomoću tri elementa, i to: emocionalne izloženosti, rizika i stanja neizvesnosti. Kada sam spoznala šta je ranjivost uvidela sam da zaista, ne postoji nijedan hrabar poduhvat koji sa sobom ne nosi doživljaj emocionalne izloženosti, neizvesnosti i rizika.

 

Svesna sam činjenice da sam u koučing ulozi emotivno ljudsko biće, da nema nikakvih garancija i utabanih staza i da zajedno sa svojim klijentima pomalo rizikujem dok zajedno istražujemo načine da budemo hrabri. Drugim rečima, ranjivost i hrabrost su dve strane iste medalje, stoga, u želji da svojim klijentima služim kao inspirativan uzor, u procesu zajedničkog rada, one gotovo uvek idu zajedno.

 

Osećamo se prijatno kad nas kouč prihvata i vidi

Jedna od najbazičnijih ljudskih emocionalnih potreba jeste potreba da nas drugi vide onakvim kakvi jesmo, bez stavljanja u bilo kakve kalupe, bez etiketiranja. Da bismo gradili veru u sebe, vrlo je važno da se osećamo prijatno u neposrednom kontaktu sa svojim koučem, a, zasigurno, ne postoji bolji način da se osećamo komotno u svojoj koži od toga da znamo da nas kouč vidi, razume i prihvata.

 

Koncept bezuslovnog prihvatanja sebe i drugih predstavlja okosnicu REBT-a i prkosi ideji globalnog vrednovanja sebe, ideji koja je u današnjoj kulturi preterano zastupljena. O sopstvenoj vrednosti sudimo na osnovu uspeha ili neuspeha, zaboravljajući pri tom da je naša ličnost suviše kompleksna da bismo je (pro)cenjivali na tako pojednostavljen način.

 

Globalno vrednovanje sebe jednako je apsurdno kao i pitanje da li je dalmatinac crn ili beo? Iz tog razloga, dobar deo svog koučing rada usmeravam na podršku klijentima, da uvide da ni mi, pa ni život, nismo crni ili beli. Zajedno učimo kako da prihvatimo sebe uprkos greškama i neuspesima, a greške i neuspesi treba da nam služe samo kao lekcije i sjajne prilike za napredovanje.

 

Usmeravanje uz pomoć promene perspektive, intuicije i radoznalosti

Samoefikasnost se gradi usmeravanjem, a ono se pak odvija na tri plana: (1) kognitivni self-manadžment, (2) intuicija i (3) radoznalost.

 

Većina mojih klijenata dolazi sa blokadama koje ih remete u ostvarenju ciljeva, a te blokade se najčešće ispoljavaju u vidu iskrivljenih zaključaka, pretpostavki i uverenja. Upravo iz tog razloga, dobar deo našeg rada se zasniva na istraživanju novih gledišta i sticanju uvida u to da su njihove misli samo pretpostavke koje zajedno možemo ispitati u realnosti.

 

U svom radu neretko koristim i intuiciju, i sve češće mi se, u stvari, dešava da već nakon nekoliko rečenica kojima mi klijent opisuje svoju dilemu mogu da pretpostavim kako se oseća ili šta je sledeća stvar koju će da saopšti. Obično sam obazriva prilikom iznošenja svojih intuitivnih interpretacija, mada, čim osetim da postoji dobar koučing odnos, vrlo brzo i sa lakoćom ih podelim sa svojim klijentom. Jedna od povratnih informacija koju najčešće dobijam od svojih studenata jeste da sam zapravo prilično slobodna, otvorena, pa čak i direktna u predstavljanju svog pogleda na neke dileme klijenata. To je, ujedno, i moj najveći profesionalni izazov – da sačuvam tu slobodu, ali da ipak ne žurim, nego da strpljivo čekam sve dok ne procenim da je klijent sasvim spreman. Kada pravovremeno iznesem svoje viđenje, klijent oseća da ga napokon neko razume, a ako požurim − oseća da ga svrstavam u svoje psihološke kategorije i da ga nisam adekvatno saslušala.

 

Psihološka radoznalost je, verovatno, najveća snaga kojom raspolažem u koučing procesu. U prilog tome svedoči i čuvena anegdota iz mog detinjstva, na koju me moj, dve godine stariji brat danas rado podseća. Naime, sa pet godina sam imala običaj da idem za njim i da ga, uz uvažavanje autoriteta koji je za mene predstavljao, jer je stariji, molim da mi objasni šta je to što se nalazi u čoveku i kako tačno izgleda ljudski mozak.

 

Ova bazična radoznalost se postepeno razvijala u psihološku radoznalost, zbog čega danas, u mnogim prilikama, koristim takozvana „sokratovska pitanja“ i krajnje posvećeno pomažem klijentima da uvide da ih misli često ne vode ciljevima, već baš suprotno, udaljavaju ih od njihovog ispunjenja. Kognitivni self-menadžment podrazumeva da je krajnji ishod koučinga da klijenti postanu vešti mislioci i da razviju jasnu svest o tome da način na koji gledaju stvari u velikoj meri određuje kako će se osećati i ponašati i sa koliko će se uspeha kretati ka ostvarenju svojih ciljeva.

 

Do iskustva se dolazi akcijom

Ključni način da izgradimo samoefikasnost jeste putem iskustva i spremnosti da se upustimo u nešto novo ili da nešto staro, već poznato, isprobamo na nov način.

Kao što sam samu sebe u različitim fazama ličnog razvoja podsticala na akcije i, shodno tome, sticala iskustva, u radu sa klijentima primenjujem takozvane „bihejvioralne eksperimente“, koji predstavljaju ključno oruđe kognitivno-bihejvioralnog koučinga. Bihejvioralni eksperiment predstavlja dobar način da sa klijentom dogovorim onu aktivnost posredstvom koje će testirati svoje pretpostavke i doći do novih iskustava i naučenih lekcija. Ponekad misli koje nas sputavaju menjamo razgovorom i nekom vrstom filozofske rasprave, pa ipak, najbolji način da promenimo svoju perspektivu jeste da se iskustveno uverimo da određene misli nisu istinite i da nemaju odgovarajuće pokriće u realnosti. U tu svrhu se koriste bihejvioralni zadaci i oni mi uvek potvrde da se suštinska promena kod klijenata ne dešava na samoj sesiji, već između sesija, onda kada isproba(va)ju nove obrasce ponašanja.

 

Usmerenost na akciju, zahvaljujući kojoj stičemo nova iskustva, jeste moj omiljeni deo koučinga i, za mene predstavlja, slobodno mogu reći, svojevrsni adrenalinski booster. Kada god razmišljam o ovom aspektu koučing rada, setim se kako sam uopšte uplovila u koučing vode. Moji prvi koučing klijenti bili su mladi koji su pokušavali da upišu Fakultet dramskih umetnosti. Posle nekoliko neuspelih pokušaja našli su se kod mene sa željom da ih pripremim da što spretnije prikažu svoje znanje na jednom od najizazovnijih fakuteta kada govorimo o prijemu novih studenata. Danas, kada vratim „film“ unazad, kompletan moj profesionalni razvoj kao kouča ticao se nečega što sada znam da se zove koučing performansi i veština, dakle, pomagala sam mladim ljudima da usvoje veštine koje su im bile potrebne da što bolje predstave svoje znanje u ovoj konkretnoj situaciji, a ključno oruđe koje sam koristila bili su upravo bihejvioralni zadaci.

 

Sećam se koliko sam bila ponosna kada bi me nakon zajedničkog rada pozvali i rekli da su konačno upisali FDU i zahvalili bi mi se na ulozi koju sam odigrala u njihovom uspehu. Nazovite to ego-tripom, ali volela sam da budem deo tog njihovog uspeha, iako danas potpuno razumem da zasluge, pre svega, pripadaju njima, preciznije, iskustvu koje su stekli zahvaljujući akciji u koju smo se zajedno upuštali tokom koučing procesa.

 

Moj koučing model se zasniva na dualnom aspektu kognitivno-bihejvioralnog koučinga. Dualitet se odnosi na psihološke i praktične aspekte svakog problema. Praktični aspekti problema mogu biti, na primer, veštine prezentovanja, koje su neophodne kako bi neko upisao FDU. Međutim, ukoliko ne uvažimo psihološke aspekte ovog izazova kao što su perfekcionizam, strah od neuspeha, strah od gubitka kontrole…, mala je verovatnoća da ćemo nekome istinski pomoći. Puko usvajanje praktičnih veština može da nam služi određeno vreme, ali ukoliko, uz to, nismo uvažili psihološku osnovu istih, malo je verovatno da ćemo postići održive rezultate.

 

Dualni aspekt KBK-a je u bliskoj vezi sa principima koje negujem u koučingu, a to su ranjivost i hrabrost. Ako nismo spremni da duboko uronimo u svoju ranjivost, u ovom slučaju, u svoj strah od neuspeha i lični perfekcionizam, mali su izgledi da ćemo smelo izaći pred komisiju, odvažno iskoračiti i pokazati šta umemo.

 

I zato, kada me pitaju ko sam ja kao kouč, volim da kažem da sam ranjivi i hrabri kouč, onaj koji dozvoljava sebi, ali i svojim klijentima da zarone u čitav spektar osećanja kako bi se hrabro upustili u nove izazove.

Post a Comment