Sinergija

Stalno slušamo da je brak u krizi. Ili da je brak prevaziđen. I gledamo serije poput „Scenes From a Marriage”, i čitamo brojke o razvodima, pa izgleda da ih ima više i da će posle korone tek da „grunu“ jer su ljudi shvatili da kad ne mogu sa nekim u četiri zida, onda i ne bi trebalo da budu zajedno, dok su neki baš tada shvatili da je to ipak – to. Šta je istina? Koji su to prvi znaci razdvajanja u vezi ili kasnije braku a koje nije uvek lako prepoznati? Šta je ono preko čega se ne može i ne treba preći da bi brak opstao, a šta se može tolerisati?

Još od prvog kadra, kada ih pita „Šta je za vas definicija uspešnog braka?“, i pošto nema odgovora, kaže im da to može da bude i sama činjenica „da su još uvek zajedno“, a Majra zaključuje da su to „niski kriterijumi“, jasno je da su problemi u braku glavna tema serije „Sce- nes from Marriage“. Inače, rimejka mini-serije Ingmara Bergmana iz 1973. u kojoj glume Liv Ulman i Erland Jozefson. Temu braka, koji je uvek tema, nedavno je za HBO u seriji ponovo obradio Hagai Levi (radio „Affair“, prvu i treću sezona).

Šta je danas brak, više od 40 godina otkako je Bergman pokušavao da odgonetne pitanje bračne (ne)sreće?

Da li postoji nešto kao pravi način da napustite brak? Postoji li bolje i gore vreme da osobi koju ste voleli kažete da sada volite nekog novog? Kako održati brak danas kada je sve drugačije u odnosu na nekadašnje tradicionalne brakove? Jer i Majra će saopštiti suprugu da želi da okonča njihov desetogodišnji brak „pošto se zaljubila u drugog i ne zna kako se to dogodilo“ i da već sledećeg dana ide na tri meseca u Tel Aviv, dok njihova četvorogodišnja ćerka Eva za to vreme spava u drugoj sobi. A napolju veje sneg. I sutra ujutru toliko žuri da ode iz njihovog doma, da sa mokrom kosom i dva kofera napušta stan, a Džonatanu kaže na vratima da ništa ne može da učini da to promeni – „ne možeš da promeniš to što mi više nisi privlačan“.

Bergmanova serija je veličanstvena, bolna, elegantno napravljena i u vreme objavljivanja postala je fenomen koji su gledali milioni. Scene su imale veliki uticaj, otvoreno su ih kasnije imitirale filmadžije kao što su Vudi Alen („Muževi i žene“), Noa Baumbah („Priča o braku“) i Andrej Zvjagincev („Bez ljubavi“), primećuje „Veniti fer“.

Petodelna serija „Prizori iz bračnog života“ u čijem središtu je Majra (Džesika Častejn) samouverena, ambiciozna direktorka tehnološke kompanije koja se u braku ne oseća ispunjeno, i Džonatan (Oskar Ajzak), susretljiv, intelektualac, profesor filozofije koji očajnički želi da održi njihovu vezu netaknutom, ponovo ispituje već ispitivane dileme i bavi se tradicionalnim rodnim ulogama kako bi istražila ljubav, mržnju, požudu, monogamiju, brak i razvod iz ugla američkog para.

Kako je serija je rimejk, bilo bi dobro zapitati se koliko se danas brak promenio u odnosu na period kada je snimao Bergman – šta je danas brak?

U Srbiji, prema statistici, broj zaključenih brakova pada, broj razvoda je u porastu, mlada i mladoženja sve su stariji, a raste i broj dece rođene u vanbračnim zajednicama.

Pa promenilo se sve.

Sedamdesete, kada je snimana prva verzija serije, godine su kada se dešava seksualna revolucija, a feministički pokreti koji preispituju položaj žene u braku su na vrhuncu. Tada se javila potreba za uvođenjem priče o individualnom u braku, o potrebama koje ljudi u njemu zadovoljavaju, o seksu koji nije samo u svrhu prokreacije već i zadovoljstva, objašnjava za Nedeljnik Iva Branković, porodična psihoterapeutkinja.

„Ukratko, uvodi  se  priča  o  odnosu između dvoje ljudi u braku koji se i te kako ne podrazumeva već mora da se gradi i da se na njemu radi. To što je tema i dalje aktuelna govori o tome da proces redefinisanja braka još uvek traje, a to je i logično jer četrdeset godina nije puno kad se pogleda koliko je godina pre toga brak bio definisan na potpuno drugačijim osnovama nego što to zahteva savremeno društvo.“

Brak je pojam koji nam se često podrazumeva, kao kruna romantične ljubavi muškarca i žene, a zaboravljamo da je on društveni konstrukt, koji je originalno nastao zbog potrebe za regulacijom seksualnih odnosa između ljudi i kontrolom potomstva i imovine od strane muškarca. „Prvobitno je brak bio ugovor kojim ljudi stvaraju okvir za brigu o deci i ostvaruju društveno poželjne uloge, supruge i supruga. Iako to nije eksplicitno izgovarano, romansa je doskoro bila nešto što se dešava pre braka ili skriveno od braka i što prestaje onda kada se u brak uđe, kao što prestaju i lične aspiracije, a zajedničko zamenjuje individualno“, dodaje naša sagovornica.

Mi slušamo stalno da je brak u krizi. Ili da je brak prevaziđen. I čitamo brojke o razvodima, pa izgleda da ih ima više i da će posle korone tek da „grunu“ (sudovi nisu radili neko vreme) jer su ljudi shvatili da kad ne mogu sa nekim u četiri zida, onda i ne bi trebalo da budu zajedno, dok su neki baš tada shvatili da je to ipak – to. Melinda i Bil Gejts su iz ove prve grupe – njihova objava da se razvode je najpoznatiji razvod u doba korone. Da li brak sada (ili već neko vreme) prolazi kroz transformaciju za koju je potrebno prilagođavanje kako bi opstao kao institucija?

Srbija ima najnižu stopu sklopljenih brakova na Zapadnom Balkanu, a broj razvoda, kao i dece rođene izvan braka sve je veći, objavio je Eurostat. U Srbiji je 2019. zabeležen najveći broj razvoda u poslednjih pet godina.

„Ne bih rekla da je brak prevaziđen, ali je transformacija ideje o braku i te kako potrebna, jer su se ljubavne prakse ljudi promenile, a promenile su se jer su se promenile dominantne vrednosti po kojima ljudi žive“, kaže porodična psihoterapeutkinja.

„Jedna od ključnih vrednosti savremenog sveta je individualnost, koja se ogleda kroz lični uspeh, razvoj i traganje za srećom. U takvim okolnostima ideja zajedništva i samožrtvovanja zarad oču- vanja ‘osnovne ćelije društva’, kako su sociolozi nazivali porodicu, nije prioritet ljudima i oni će lakše nego ranije posegnuti za razvodom ukoliko osećaju da u braku ne mogu da se ostvare. Ipak, to što se brakovi češće razvode ne znači da brak izumire, naprotiv.“

Jer, objašnjava, kriza braka ne mora da znači propast. Ona je normalna pojava u situaciji kada određen način ponašanja ne odgovara novonastalim okolnostima. Brak je važan, iako više ne neizostavan, okvir za zadovoljavanje osnovnih ljudskih potreba za zajedništvom, ljubavlju i pripadanjem. Ljudi samo treba da nauče kako da svoju potrebu za individualnošću, s jedne, i pripadanjem, s druge strane, zadovolje u kontekstu braka. Iako one deluju suprotstavljeno, one su zapravo komplementarne i obe su neophodne. Od toga u kojoj meri u braku uspemo da sačuvamo sebe, i ostvarimo odnos zajedništva sa drugim, zavisiće koliko će uspešna naša bračna zajednica biti.

Parovi koji dolaze na terapiju, na početku pričaju priče koje deluju kao da su različite po sadržaju, ali na kraju se sve svodi na to pitanje kako da napravimo balans između našeg i mog, i kako da brak zaista bude sigurna baza gde znamo šta možemo da očekujemo i iz koje možemo slobodno da istražujemo svoje potencijale i da napredujemo kao osobe, a da ne narušimo osećaj zajedništva“, priča psihoterapeutkinja.

Stope brakova, ali i razvoda, opadaju godinama u većini zemalja u svetu, ali ima i odstupanja, s obzirom na to da je promenjen način na koji se pristupa instituciji braka. Mladi ljudi čekaju duže na vezu, a mnogi parovi se u potpunosti odriču braka, odlučujući da žive zajedno bez venčanja.

Tokom pandemije dodatno je pao broj brakova i razvoda, ali to je razumljivo jer je sve u nekom momentu bilo „otkazano“. Zato je zanimljivo šta će biti sa brakom nakon pandemije. Toliko puta je ponovljeno za Bergmanovu seriju da je možda čak i istina da je posle emitovanja skočila stopa razvoda; pitanje je da li bi isto moglo da se dogodi i sada, posle rimejka.

Koliko su ljudi spremni da promene viđenje braka, zarad njegovog opstanka, da to ne mora da bude uvek monogamija, da postoje otvoreni brakovi, da to, opet kao što kažu u seriji, nije sve oko „ljubavi, strasti, seksa…“, da je to „očigledno izmišljeno“ i povezano „sa zapadnom, konzumerističkom kulturom“, odnosno da nije sve idealno i da ta „sigurna luka“ ili „platforma sa koje se oboje razvijamo kao pojedinci“, kako Džonatan, inače sklon definicijama, definiše brak, može da se raspadne.

„Velika je dilema da li su ljudi po prirodi monogamni ili ne, a sve više argumenata ide u prilog drugom stavu“, kaže Iva Branković. „Donositi definitivne zaključke o tome je čak nekonstruktivno jer stav o monogamiji na kraju krajeva zavisi od svake osobe pojedinačno, od njene porodične istorije, vrednosti i potreba. Ipak, važno je razumeti da smo dugo živeli pod jakim dominantnim narativom o apsolutnoj neophodnosti monogamije, posebno u braku, i taj princip je nešto po čemu i dalje živi većina ljudi, makar deklarativno.“

Prijatelji Majre i Džonatana su u otvorenom braku. Sve je počelo sa njegovom prevarom. Ali ni kod poliamorije stvari nisu tako jednostavne. Stalno je drama. Kod njih dvoje. Poslednja, jer je ona raskinula sa paralelnim partnerom u kojeg se zaljubila i sada pati. Majri priznaje da joj je suprug Piter bio najpoželjniji kada je bila u vezi sa drugim.

Otvoreni brakovi i veze su nešto što predstavlja alternativu tradicionalnom braku i omogućava partnerima ventil za frustraciju, koja nastaje onda kada prvobitna privlačnost prestane i kada seks više nije ni tako uzbudljiv ni čest kao na početku. „A da se razumemo, privlačnost i požuda se svakako smanjuju s vremenom jer su uslovljeni biološkim faktorima koji jednostavno imaju svoj rok trajanja. To je važno reći jer ljudi misle da se to samo njima dogodilo i osećaju se neadekvatno ili neuspešno zato što ‘nisu uspeli da održe tu varnicu’’’, kaže Iva Branković.

Ipak, porodična terapeutkinja kaže da je ohrabrujuće da se varnica svakako može održati i to ne mora da bude tako radikalno kao što je uvođenje novih ljudi u odnos, jer je to ipak psihološki prilično visok zahtev s obzirom na to da je u direktnoj suprotnosti sa potrebom za ekskluzivnošću koja je važna za osećanje pripadnosti.

„Varnica se može održavati jednostavnijim metodama, a jedna od osnovnih je kreiranje distance, koja bi omogućila partnerima da se ponovo sagledaju kao ‘nove’ osobe. Jednostavan način za to su izlasci među ljude, koje partneri tako često zanemare što zbog objektivnih okolnosti kao što su obaveze i briga o deci, što iz proste lenjosti.“

Jedna od novih formi braka je brak u dve kuće, što često praktikuju parovi koji nemaju dece ili čija su deca odrasla, a ta forma im omogućava da održe autonomiju i što je još važnije, misteriju druge osobe koju je potrebno iznova birati i za nju se odlučivati.

„Na kraju, važno je napomenuti i da iako će brak vrlo verovatno ‘preživeti’, ono što svakako odumire je ‘ljubav za ceo život’. Mnogo verovatniji scenario za ljubavne odnose u budućnosti je takozvana serijska monogamija ili rečima Ester Perel ‘sve ljubavi jednog života’. To znači da ćemo se spajati i razilaziti sa više osoba tokom života, ali i da čak i ako ostajemo sa jednom osobom treba da prihvatimo da taj odnos mora da se preispituje i revidira s vremena na vreme, jer se i mi menjamo i nismo ista osoba tokom čitavog trajanja svog odraslog života“, objašnjava Iva Branković.

U uvodnoj sceni serije kada studentkinja sociologije intervjuiše par u sklopu istraživanja porodica u kojima je žena ta koja zarađuje više (main provider), na Majrinom licu se pojavljuju prvo znaci uznemirenosti i sumnja. Sledi iznenađenje – trudna je ali se odlučuju na abortus iako Džonatan nije bio skroz za to. Pravi šok sledi na početku druge epizode kada Majra otkriva da je zaljubljena u deset godina mlađeg izraelskog kolegu, da napušta muža i seli se u Tel Aviv.
„Bojala sam se da ako rodim još jedno dete, neću moći nikada da odem“, priznaće Džonatanu.
On je očajan, a još je gore kad shvati da Majrina preljuba nije došla niotku- da, nego je rezultat dugotrajnog nezadovoljstva.

Koji su to prvi znaci razdvajanja u vezi ili kasnije braku a koje nije uvek lako prepoznati? Pevačica Severina je nedavno govorila o vezi sa Milanom Popovićem, sa kojim vodi bitku za starateljstvo nad detetom, i kako su počele njihove nevolje. Ispričala je da je to već bilo na početku i da je pogrešila što se nije ranije „oprostila“ od njega. „Uprkos sve-mu tome, počela sam da se tešim i zavaravam, kao i mnoge žene, da ću uspeti da ga promenim. I ovom prilikom želela bih da poručim ženama koje u ovome prepoznaju svoju vezu da odustanu od te zablude. Niko nikoga ne može da promeni, osim samog sebe.“

Šta je ono preko čega se ne može i ne treba preći da bi brak opstao, a šta se može tolerisati? Pretpostavlja se da je to stvar uzajamnog dogovora ili „ugovora“.

Višegodišnja terapijska praksa u radu s parovima, kaže sagovornica Nedeljnika, naučila ju je da svaki par nalazi potpuno jedinstvene načine da opstane i svaki put se iznenadi kada sluša šta su sve partneri spremni da urade jedno za drugo ili za svoj odnos kako bi u njemu opstali. Takođe se uvek iznova iznenadi koliko različitih načina ljudi pronađu da jedni druge povređuju, aktivno radeći neke stvari ili prosto postavljajući zahteve na koje je nemoguće odgovoriti. Zato je pitanje ‘’preko čega se u braku ne može preći’’ za nju pitanje od milion dolara i pre nego što bi pričala o tome šta je dobro ili loše ponašanje iz neke šire teorijske perspektive, posmatra šta je u određenom partnerskom odnosu funkcionalno ili nefunkcionalno.

Ključni znak da su u braku stvari pošle ozbiljno naopako je netrpeljivost i kritizerstvo, dodaje. „Kada ne možemo da se setimo šta je to što nam se dopada kod partnera, a počnemo da primećujemo male stvari koje kao da više ne možemo da podnesemo, kao što je način na koji žvaće hranu, kako se smeje ili kako se ponaša u društvu. I iz te faze ima povratka, naravno, ali je veoma teško. Tada su partneri već ozbiljno zapustili svoj odnos i ušančili se u svoje rovove spremni za rat. Jedno drugo su izneverili u neizgovorenim očekivanjima, jer su u nekom trenutku naravno prestali da razgovaraju.“

Zato brak treba shvatiti kao dinamičan proces dijaloga, razmene i pregovora u različitim fazama života i u odnosu na nove okolnosti koje nam se dešavaju. Ljudi se neminovno menjaju, a da toga ni sami nisu svesni, a očekuju da brak nastavi da bude okvir za zadovoljavanje njihovih novih potreba iako ih nisu iskomunicirali, niti su bilo šta uradili da ga unaprede i usklade sa novonastalim okolnostima i svojim novopronađenim potrebama i željama.

Ima jedna rečenica „da ne bi trebalo da budemo u braku sa osobom od koje nećemo želeti da se razvedemo“. Šta to znači? Kao što tek kada prihvatimo ideju o smrti mi možemo da živimo pun život, tako i ideja da brak ne mora da bude večan daje novu dimenziju našem ponašanju u braku. Ako se ne podrazumeva da će ljubav trajati večno, onda smo otvoreni da na njoj radimo, a isto tako ako možemo da podnesemo ideju raskida, eliminišemo paniku i očaj koji često osećamo kada se suočimo sa ponašanjima partnera koja nam se ne dopadaju. „Drugim rečima, ako razvod nije opcija, brak postaje zatvor. Ali ako razvod jeste jedan od mogućih ishoda da razrešimo krizu i ako znamo da možemo da ga preživimo, mnogo konstruktivnije ćemo prići njenom razrešavanju“, kaže Iva Branković.

Prosečno trajanje braka u Srbiji prema podacima za prošlu godinu iznosi 13,6 godina. Nešto više od polovine razvedenih čine ljudi sa decom. U Srbiji se tokom protekle decenije povećala stopa razvoda, sa 0,9 razvoda na 1.000 stanovnika 2010. na 1,6 razvoda 2019. godine, dok je stopa sklopljenih brakova ostala gotovo nepromenjena. Za poslednjih pola veka gotovo je prepolovljena stopa sklopljenih brakova i u zemljama EU, sa osam brakova na 1.000 stanovnika 1964. godine na 4,3 braka na 1.000 stanovnika 2019, kažu podaci Eurostata. Istovremeno je stopa razvoda više nego udvostručena, sa 0,8 na 1,8 razvoda na 1.000 stanovnika.

To da se razvodimo kako smo i bili u braku je u stvari vrlo logičan sled okolnosti. Partneri koji nisu razrešili svoje lične probleme i unosili su ih u brak pokušavajući tu da ih razreše kroz razna odigravanja sa partnerom, imaju konfliktne i turbulentne odnose koji se završavaju mučnim razvodima u kojima naravno najviše trpe deca. S druge strane, partneri koji braku prilaze bez ideje da će on razrešiti sve njihove probleme i odgovoriti na apsolutno sve njihove potrebe mogu da se raziđu na civilizovan način i da nastave da budu u prijateljskim odnosima.

„Ako bismo oslobodili brak te teške pretpostavke da mora da bude za ceo život, savršeno mesto gde ćemo mi pronaći sve što nam je potrebno i zauvek, otvaramo prostor za srećan brak, ali i srećan razvod, što je takođe nešto što budućnost očigledno traži od nas“, dodaje Iva Branković.

Da je današnji brak „projekat“ koji mora da se gradi, da se u njega ulaže, da se prave kompromisi, čuje se i u seriji. Međutim, Iva Branković kaže da kao što brine ideja braka za ceo život u kome moraju da se ostvare sve naše romantične fantazije, a i mi kao osobe, tako je pomalo mrska i ta ideja braka kao projekta, jer implicira da mi iz nekog razloga moramo da ostanemo u braku i da pritom moramo strašno mnogo da se trudimo.

„Zar nije bolje prihvatiti brak kao ono što jeste – predivan i veoma važan ritual kojim se dvoje ljudi uvodi u porodični život, formalni okvir za odgajanje porodice i sigurna baza za zadovoljavanje emotivnih potreba partnera, ali dok to jeste i dok traje? Kad prestane, on svejedno ostaje doživotna veza između dvoje ljudi, ako imaju decu i formalno, a ako nemaju, svakako emotivno i psihološki. Neko je bio član porodice i svakako to ne može da prestane da bude samo zato što su potpisani papiri za razvod.

Ana Mitić, Nedeljnik