Sinergija

Sve više se na sva zvona priča o tome koliko je važna sredina u kojoj radimo i kako utiče na naše psihičko zdravlje. Kompanije se utrkuju u propagiranju vrednosti koje njihov employer branding dižu na korporativni pijedestal. Ulazni intervjui i čitav proces selekcije, kao i ostali veliki i važni HR procesi nagrađivanja, evaluacije, davanja feedback-a, povezivanja zaposlenih kroz team buildinge su neizostavni deo svake konferencije, seminara, panel diskusije koja se bavi blagostanjem zaposlenih u 21.veku. I svakako da je sve to važno. Godine koje sam provela u HR-u su mi pokazale koliko je svaki od tih procesa dragocen ukoliko se sprovodi na pravi način. Ali ovde i sada ne želim da se bavim velikim procesima, strategijama i korporativnim terminima. Želim da se bavim svakodnevnim osećajem i osećanjima koja radna sredina izaziva kod nas kada postanemo mame.

Prošla je prva ušuškana godina sa bebom i došlo je vreme da se vratimo poslu. I tu počinje unutrašnja borba: „jedva čekam da malo izađem iz pidžame i uflekane majice“ VS „ne mogu da zamislim da neću videti svoje dete 8 sati“. Uzbuđenje, strah i krivica igraju kolo svakodnevno u krug oko nas, a mi u petoj brzini zaleđene.

I verujem da kod većine mama koje žele da nastave da rade nekako ipak prevlada uzbuđenje, zbog promene, zbog osećaja korisnosti i van kuće, ne samo u kući, zbog nove dinamike i zbog toga što prvi put odlazi na posao kao mama. I ono što je nakon bebinog rođenja delovalo kao nepremostiva planina ili kao nešto što se nije moglo ni sagledati, sada, gle čuda, odjednom postaje želja.

I sanjam. Sanjam kako sređena i našminkana ujutru odlazim na posao, muž ili ja smo odveli ćerku u vrtić, zadovoljno radim svoj posao dok ne dođe vreme da odemo po nju. Kod kuće smo više raspoloženi za igru sa njom jer je nismo videli pola dana i u potpunosti smo posvećeni i fokusirani na zajedničko vreme, njen razvoj, svaku novu fazu koja dolazi.

A onda se probudim. Probudi me život. Početak rada mame se nekom igrom prirode poklopi sa sticanjem imuniteta deteta, pa vrtićke bolesti kao iz praćke bačen kamen razbiju na komadiće one filmske scene bezbrižne, odmorne i fokusirane mame.

I počinje prvo sistem „3 pa 5“ (3 dana ide u vrtić, 5 dana je bolesna), pa polako prerasta u „5 pa 5“, pa ga zameni sistem „7 pa 14“, pa polako dođemo do „15 pa 5“ i tako redom.

Sada na scenu stupaju strah, zabrinutost, umor, nagomilan posao, osećaj krivice što kod kuće mislimo o poslu, osećaj krivice što na poslu ne možemo da mislimo samo o poslu…

I tu dolazimo do ključnih pitanja. U kakvoj sredini zaista radimo? Da li naši šefovi imaju razumevanja za naša odsustva? Da li naše kolege iz tima razumeju kada neki deo posla treba da preuzmu? Da li nam je dozvoljeno da na poslu budemo zabrinute i možda nekada odsutne? Da li smemo da pokažemo svoja osećanja i ranjivost, a ne naiđemo na etikete i osude? Koliko fleksibilnosti je potrebno da rastera sivi oblak brige iznad glave jedne mame koja samo želi da neki dani budu lakši?

Jasno je da neke profesije nose sa sobom manje fleksibilnosti kada je sam opis posla u pitanju ili vreme dolaska na posao, vreme odlaska sa posla, rokovi nekih projekata koji ne pitaju ko je u timu mlada mama i kako je naučila žongliranje. Ali fleksibilnost o kojoj ja ovde govorim je fleksibilnost koja leži u nama i jedina je kojom možemo da upravljamo.

„Nema veze, dođi kasnije danas, ja ću da odradim tvoj deo.“

„Slobodno ostani i radi od kuće, tj. uskoči samo ako nešto bude hitno.“

„Razumem da si zabrinuta, ne razmišljaj unapred o rokovima, korak po korak, stižemo sve.“

„U redu je da sama postaviš rok za taj zadatak, razumem da ti je ovo jako naporan period.“

„Naravno da je u redu da radiš popodne pošto si prepodne sa detetom.“

Toliko malo je potrebno. A tako je veliko. Kao kuća. Kao planina. Kao „volim svoj posao“.

I dakle, šta je sve potrebno da bi uspešna poslovna žena mogla da bude i srećna mama? Pomoć i razumevanje partnera, pomoć i razumevanje porodice, pomoć i razumevanje poslodavca.

Kad mama sedi na ovakvom tronožcu, nema tog nemira koji će je naterati da padne.

A nema te vrednosti, procesa ni procedure koji će poslodavca učiniti poželjnim kao sposobnost lidera da čuju i razumeju svoje kolege, da im dozvole da na poslu budu ljudi, a ne mašine, da i na poslu budu mame. To je jedina „pozicija“ za koju smo proces selekcije prošle kod sopstvenog deteta i ono nam je jedini trener. Kad poslodavac zauzme empatičnu i razumevajuću poziciju, dobija ne samo zadovoljnu zaposlenu, već i zadovoljnu mamu, a na taj način je kupio kartu za ulazak u kolo sreće, motivacije i produktivnosti.

 

Jovana Ranđelović